Jedne prigode čuh našega Duvnjaka kako za nekoga kaže da „nije otišao dalje od Stepena“. Pomislih, Bože moj, pa ni ja nikad nisam bila u Stepenu! I planiram ga posjetiti već više od pola godine. I uvijek nešto drugo „iskrsne“. Napokon, 23. listopada odoh u Stepen.

Selo lipo „samo malo zabačeno“ – baš kao i Zagreb u opisu jedne babe Duvanjke po povratku iz hrvatske metropole na prostrano Duvanjsko polje.

S magistralnoga puta od Tomislavgrada prema Posušju, prije „Galine pumpe“ spustih se s Ankicom, stepenskom nevjestom, niz blago strmu asfaltiranu cestu ususret Stepenu, okupanom suncem. Za ovaj dolazak znali su Šarići, Tomislav i Nada, te nas dočekaše kavom. Ugodnom društvu uskoro se pridružiše Ante, Kiko i fra Stjepan Šarić koji je trenutno na službi u dvjema župama Dubrovačkoga primorja (Ošlju i Topoli). Odmah do Šarića je njegova rodna kuća, a kao i svako rodno ognjište i ovo fra Stipino ima svoju priču.

– Svako slobodno vrijeme dođem ovdje do stare kuće, obići braću, rodbinu, suseljane. Volim prošetati ovim mistom kud sam nekad u ditinjstvu prolazija. Ova moja kuća izgrađena je 1909. godine i prva je kuća koja je u ovom mistu pokrivena ciglom, napominje nam fra Stipe.

U toj kući rođeno je šestero njegove braće i sestara. Živjeli su s roditeljima i stricem koji se nije ženio, a kako nam reče, djeca su s roditeljima spavala u jednoj sobi u kojoj je bio smješten i kupus i krumpir. Nije imala prozora, a nerijetko bi se dogodilo da bi po ustajanju odmah bućnuli u vodu jer je ispod poda izvirala voda.

– Kad bi nam se noge smočile, ili komadić rutice, to bi odmah pribacili na „srg“, to vam je ova drvena „gredica“ koju smo sačuvali na stropu u konobi.

Na vanjskome dijelu male kamene fra Stipine rodne kuće, koja je obnovljena 2008. godine, nalazi se zanimlji reljef koji prikazuje njegove roditelje te braću i sestre okupljene oko ognjišta. Rad je to akademskoga kipara Ilije Skočibušića, također Stepenjanina.

Pogleda nam privlače i drveni tronošci.

– E, ovaj jedan ne bih dao ni zašto. Sićam se da bi mater, kad bi kakvim slučajem imala, bombon stavila u rupicu na tronožac i onda ga nožem pririzala na onoliko komadića koliko je dice u tome trenutku bilo okupljeno oko nje.

Bude se uspomene na djetinjstvo ovoga fratra koji je ljetos obilježio 30 godina svećeništva. A gdje bi tako veliki jubilej najljepše proveo nego u rodnomu selu s najdražim ljudima i kraj Mijine i Penavušine kuće, kako i na spomen-ploči piše. Uoči Velike Gospe okupilo se ovom prigodom 50-ak iseljenih i domaćih Stepenjana.

– Bio je to prvi tako veliki okup u selu otkako je fra Stjepan reka mladu misu, podsjeća nas Ante Šarić.

Stepenjana je danas osamdesetak. Nekad su na rad išli u Crnu Goru, na rad u Konjic i Jablanicu, a od 1965. krenuli su u Njemačku. Ljeti i u božićno vrijeme najčešće se okupe u kraju, a proteklo ljeto im je bilo vrlo radno. Rekli bismo, ovdje su počeli „umivati selo“: očistili su kanal (potok) koji od Miljacke ide kroz cijelo selo, izgradili dosta betonskih ograda uz njega, uz pojedine kuće postavili drvene klupe, prosijecaju šumu iznad mjesta…

U tomu poslu najaktivniji su mladi stepenski momci, srednjoškolci i studenti koje i danas zatekosmo u poslu, u tamo nekom šugarju! Tko bi rekao?! Tu su Marko, Ivan i Ante. Nedostaju im Ivan Vicić, Ante i Stipe koji su trenutno na fakultetima. Mladost – k’o mladost. Dečki se zezaju i motorkom nam demonstriraju najnoviji način otvaranja kutije keksa.

Šalu na stranu. Govore nam da posječenu šumu ispilaju, iscjepaju, a potom odvezu potrebnim suseljanima.

Ima ovdje i jedno pravilo. Stepensku šumu smiju sijeći samo Stepenjani i to oni koji žive u selu. To pravo nemaju ni one Stepenke koje su se udale u drugo selo, pojašnjava nam Ante.

Ima tu još pravila. Na jednoj od četiri stepenske česme, onoj najpoznatijoj velikoj Glizića česmi, jasno se navodi zabrana o pranju robe u koritu. Prema toj česmi svojevremeno je gravitiralo pola sela čiji su stanovnici s vučijom dolazili po vodu. U koritu danas slobodno plivaju 2-3 ribice…

– Evo, na ovoj kamenoj stini uz kuću, moja bi mater Penavuša sila i rasprtila vučiju, a onda je unila u kuću, vraća se uspomenama fra Stjepan.

Druga po veličini, a i značaju, je Dodigova česma. Neki će reći Gajića česma, ali za mještanku Nadu to je isključivo Dodigova česma. Tako se zove njezina obitelj, a česma je odmah ispod njezine rodne kuće od koje danas živi nekoliko stotina metara.

U jednoj od  kuća zatičemo osamdesetšestogodšnju baku Ivu. Unatoč godinama vrlo vješto i precizno navrnula je biljku Rutvicu na štrik. Triba joj za „likarije“, ali nema lijeka za sve. Žalost je ono što ovu staricu najviše mori, a dočekala je, kaže, puno toga tužnoga u životu. Ne želimo joj otežavati te se nakon kratkoga susreta u njezinu dvorištu uputismo do male Skočibušića česme i one četvrte česme – Vriosca. Tu pak susrećemo Antu Bagarića Jugovića koji se upravo vratio iz berbe drinjka u Vučipolju. Ma, znate već o komu je riječ. Njegova žena Mila uzgojila je ove godine lubenice od 20 kg o čemu smo već pisali.

Pitom je ovo kraj.

– Može ovde sve uspiti, samo triba raditi – govori nam Nada.

Obišli smo i površine koje je aronijom zasadio njezin sin Ante, kao i njegov voćnjak u kojem uzgaja jabuke, šljive, kruške, maline pa čak i goji bobice.

Idući kroz selo, jedan malinik ostao je neobran.

– E, to je od pokojnoga dr. Bagarića. Imao je želju posaditi i aroniju, ali…

Vrijeme prolazi, voda teče iz crijeva kraj jedne kuće bez prestanka.

– Ovdje već 40 godina imamo besplatnu vodu. Vodovod s Crnog vrila iz Gvozda doveden je 1973. godine. Svako kućanstvo ima vodu i u kući i u vrtu. Prije dvadesetak godina završen je cili vodovodni sustav – upoznaju nas sugovornici. Ističu da im je jako žao što Miljacka više selom ne teče. Razlog tomu su, kažu, miniranja i eksplotacija boksita zbog čega je rijeka nestajala. Ipak, nadaju se sanaciji i ponovnom žuboru vode seoskim kanalom.

Đikini ušćipci

Svojevremeno su imali i svoju vodenicu „Mlinčić“, a danas se vole pohvaliti seoskim gurmanskim specijalitetom. Nesumnjivo, to su Đikini ušćipci. Nakon obilaska sela Nada i Tomislav su nas upravo njima počastili. Zanimljivo nam je bilo čuti da su se Đikini uštipci našli i na slavljeničkome stolu Zdravka Mamića u prigodi proslave njegova 60. rođendana.

– To su sigurno jedni od boljih ušćipaka, potvrđuje nam i profesionalni kuhar Filip Kelava. Spletom okolnosti Filip je danas angažiran na uređenju dvorišta fra Stipine rodne kuće.

Doznajemo da selo ima petnaestak mladih, neki su pučkoškolci, srednjoškolci ili studenti.

– Ako Bog da za Božić će selom proći 30-ak ljudi, različitih generacija. Tad sve obiđu i bude veselo, dodaje nam domaćin Tomislav.

Bit će to prigoda za razgovore i daljnje planove za ovo maleno selo. Nadaju se skorom postavljanju seoske rasvjete, ali i ostvarenju još nekih ideja pa nam je to još jedan razlog za ponovnim susretom sa Stepenom i njegovim radišnim ljudima. Zahvaljujem im na vremenu, gostoprimstvu i zajedničkoj šetnji Stepenom, a posebno: Nadi, Ankici, Tomislavu i Anti! Do tada, možda ponovno u pogonu bude „Bar leptir“ – nekadašnji seoski kafić i disco.

Zora Stanić

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here